Svi kojima je crno-bela boja mila, sa posebnim pijetetom pamte VELIKOG čoveka, pesnika, književnika, umnog čoveka, koji je među svoje najveće ljubavi ubrajao i – Partizan.
Duško je bio majstor reči. Nikada naša književnost, a o sportu i da ne govorimo, nije imala takvog pesnika i pisca koji je bio škrt na rečima, a istovremeno bogat mudrošću, dubinom misli, humanošću…
Bio je slavan, a pri tome i toliko skroman, jednostvan i prisan na jedan neobičan radovićevski način. Mnogima se činilo da je to čovek od leda, a kasnije što smo ga bolje upoznavali, osetili bismo toplinu i širinu njegove duše, lakše razumeli njegov mrgudni izraz lica i one dve bore između obrva.
Duško Radović je za sve nas koji pripadamo Partizanovoj sportskoj porodici bio inkarnacija iskrenosti, dobrote i ljubavi za ljude i ono što oni rade. Voleo je Partizan i kad gubi utakmice, a umeo je da nas uteši na svoj prisan, originalan, jedinstven i iskren način. I uvek, posle takvog razgovora sa njim bivalo nam je lakše i lepše, razumeli smo da je sport, kao i život, večna utakmica u kojoj je najvažnije znati primiti poraz. Dostojanstveno, prkosno, uzdignuta čela…
Tu veliku lekciju života naučili smo od velikog zaljubljenika u sport, prijatelja dece, humaniste, istinoljupca…
Partizanovi sportisti, sportski radnici, navijači i posebno fudbalski klub u kome je čika Duško godinama bio aktivan član rukovodstva, tuguju i dan danas za čovekom koga smo toliko poštovali i voleli.
Rođen je 1922. godine u Nišu. Bio je glavni urednik “Pionirskih novina”, urednik Programa za decu Radio-Beograda, urednik Programa za decu Televizije Beograd, urednik lista “Poletarac“, novinar “Borbe” i od 1975. godine bio je urednik Studija B. Preminuo je 16. avgusta 1984. godine u Beogradu.
Poznatija dela su mu: Kapetan Džon Piplfoks (1953), radio-igra; Poštovana deco (1954), pesme; Smešne reči (1961), pesme; Pričam ti priču (1963), pesme i priče; Na slovo, na slovo (1963-1965), televizijska serija; Če, tragedija koja traje (1969. sa M. Bećkovićem), poema; Vukova azbuka (1971), pesme; Zoološki vrt (1972), pesme; Beograde, dobro jutro 1 (1977), aforizmi; Beograde, Dobro jutro 2 (1981),aforizmi; Ponedeljak, Utorak, Sreda, Četvrtak (1983), poezija i proza za decu u četiri knjige; Beograde, dobro jutro 3 (1984), aforizmi.
Dela ovog autora prevođena su na sve značajnije svetske jezike. Radović je dobitnik naših najuglednijih nagrada: Neven, Mlado pokolenje, Nagrade zmajevih dečjih igara, Nagrade sterijinog pozorja, Sedmojulske nagrade, kao i diplome Međunarodne organizacije za dečju književnost Hans Kristijan Andersen.
Evo nekoliko njegovih umotvorina, kojima je obeležio mladost mnogih generacija:
Volimo decu i kad su kriva, jer će ih život kažnjavati i kad nisu.
Deca sve češće beže iz škole, roditelji sve više beže s posla.
Šteta što bar to vreme ne provode zajedno.
Osnovno školovanje je obavezno i besplatno. Za đake skoro
obavezno, za prosvetne radnike skoro besplatno.
Oni koji mnogo znaju – malo govore. I obrnuto – najviše
govore oni koji ništa ne znaju. To ima veze. Samo mišljenje
može čoveka sprečiti da govori.
Pred Narodnom bibliotekom je red, ali za tramvaj. Red je i
pred Narodnim muzejem, ali za autobus.
Teško je biti dete i biti dobar. Lakše je biti star i razumeti decu.
Bivši loši đaci daju jedinice sadašnjim lošim đacima,
a najgori ih grde i biju kod kuće.
Kupajte se i secite nokte kad ste u inostranstvu. Šišajte se
kad odete na godišnji odmor. Što više đubreta ostavljajte van
Beograda. U Beogradu više nema mesta.
Tucite svoju decu čim primetite da počinju da liče na vas.
Tako je malo ljubavi među ljudima. Ko ume da voli, ne
bi trebalo ništa drugo da radi.
Dve njegove misli imaju gotovo programsku snagu za navijače crno-belih. Prva je:
„Za druge se navija, Partizan se voli.“
Druga Radovićeva poruka opredeljuje Partizanovce da ne budu isključivi, da želja za pobedom ne bude surovi zahtev i ultimatum svojim ljubimcima. Glasi:
„Ja molim igrače Partizana da pobede danas, ako mogu. Ako ne mogu, onda drugi put, kad budu mogli.“